Šta ja znam ?
Znaš me, jedino si muško sa kojim sam mogla i da se ljubim i spavam i da nikad nisam osetila da pričam sama sa sobom ......zašto?
Zašto i danas posle 13 godina ja imam taj blesavi osećaj, u glavi, stomaku, očima, kad krenem na kafu sa tobom?
Puno toga u te godine stade od predavača do drugara , prijatelja ,veze......., bez veze,..... ćutanja,ljutnje,opet prijatelji, pa opet nekih ljubljenja ,i opet prijatelja....ima li kraja pitam se?
Dešava se ljudi zalutaju na svojm stazama, neki se izgube neki se vrate na početak pa krenu ponovo...... ima i onih koji koračaju sigurno napred stazom koja nije njihova......
Godinama tražim tu moju stazu kojom ću otići...... da pokušala sam mnogo puta i uspela sam da se udam i da rodim dete i da se razvedem i da krenem opet i opet....
Ne nisam ja uporedjivala nisam htela da mešam babe i žabe svaki put sam vrlo ozbiljno rešavala da je drugačije da ima bolje jer to nije dobro, da si ti taj bili bi zajedno.
Ne nisi,ali me uvek sačekaš na kraju slepe ulice uvek si tu da slušaš moje očaje da dobijem tu opijajuću dozu priče razumevanja sa sve ljubljenjem da me vratiš na start.Ne nisi utešan, naprotiv, surovo realan i prilično crn i u tom mraku mi baš prijaš uvek sam imala čudne mehanizme teranja stvari do apsurda,a onda opet palim svetlo i krećem dalje jer ja moram da nadjem svoju stazu........
Najzanimljivije je to što si mi jednom u objašnjavanju toga zašto mi nismo mogli da uspemo tj zašto ti nisi hteo je tvoja izjava, da te je plašila ta moja mračna strana, a i dan danas ti si baš tu samo u mraku samo onda kad mislim da sve gubi smisao i baš takva ti prijam.
Ja ću opet na početak i daću sve od sebe da ovaj put uspe. A ti?
Priznaješ da si izabrao lakši način i hodaš samouvereno ka cilju, ali mislim da ni sam ne znaš šta je cilj staze na kojoj si ?
Jasno mi je da ti nećeš odustati od sunca koje te ne greje i čekati moj mrak koji ti prija ponekad da se setiš sebe.
Gde sam tu ja? Treba mi sunčan dan ,a oči su se navikle na mrak......